Poruka roditelja djeteta s autizmom: ”Ne želim biti više od običnog tate”

Originalni članak na Kronike Velike Gorice.

U Parku dr. Franje Tuđmana roditelji su se obratili okupljenima kako bi potaknuli dijalog o autizmu. Ovo je pismo Dalibora Talajića, oca čije dijete ima poremećaj iz autističnog spektra.

Imam jednu želju. Samo jednu. No, ako kroz nju pomislim što sve ne želim, onda vidim da je zastrašujuće neskromna.

Ne želim ovo, ove skupove. Ne želim potrebu za njima. Ne želim biti poznat na ovaj način, ne želim biti autoritet. Ne želim biti više od običnog tate. Običnog tate!

Ne želim učiti. Ne želim strahovati da sam nešto propustio. Ne želim učiti zato jer se osjećam sam. A ni sam ne želim biti, niti želim upoznavati ljude bliske po toj i takvoj samoći. I pogotovo ne želim s njima jednom godišnje puštati plave balone, te proklete, beskorisne, potpuno beznačajne plave balone.

Kakvog smisla ima moliti prijem u nadležnoj ustanovi, a kako bih ja njima dao informaciju!? Ne želim to! Ne želim da me učeni ljudi vrijeđaju, jer sam potražio pomoć koju oni nisu znali dati. Ne želim njihove čestitke, od njih očekujem prijekor. Jer ako čestitke dobivam, znači da manje od mene vide, da manje od mene znaju. Ne želim da manje znaju.

Ne želim strepiti nad svakim zvonom moga telefona: samo da nije škola… Ne želim strahovati hoću li dobiti asistenta za nastavu, hoće li on znati svoj posao.

Ne želim seliti. Ne želim niti putovati tek po pomoć. I ne želim tu pomoć kasnije nuditi onim učenima, ne želim ih nagovarati da organiziraju tu pomoć ovdje, u mom gradu, u drugim gradovima moje zemlje.

Ne želim, konačno, biti drukčiji, imati drukčiji san. Jer roditelji, oni meni različiti, znaju da je neizvjesnost budućnosti djece najopasnija. I svi sanjaju izvjesnost svojim najmilijima.

Dok ja – mi – strepimo danonoćno upravo od izvjesnosti. Od izvjesnosti koja nam je izrečena još dok su nam sinovi i kćeri jedva bili hodali. I borimo se rukama, nogama, svakom mišlju, svakim zadnjim novčićem ne bismo li razbili te ogavne okove te ogavno sigurne budućnosti naše djece. A kad i potrošimo taj zadnji novčić, nitko od nas ne želi novčanu pomoć koja ima okus poruge.

Kakav podvig, kakav neslućeni trofej je doseći tu toliko preziranu neizvjesnost… Ali za takav san nužan je nestanak samoće. Nužan je stalan i dostupan oslonac. Nužno je znanje drugih nadmoćno veće mome i koje ja ne moram stjecati.

I to je moja mala želja: da moj san o neizvjesnosti nije previše.”

Komentari su isključeni.

Pogoni WordPress.com.

Gore ↑

%d bloggers like this: